Pecat vremena

U »Poletu« je stvorena nova fotografska estetika, naglašeno realisticna, u kojoj rubne teme iz svakodnevice imaju jednaki tretman kao politicke teme i poznate licnosti. Fotograf jezikom fotografije prica svoju pricu o dogadaju, mjestu ili osobi koju snima, izražava vlastito stajalište. On neki dogadaj ne samo dokumentira nego i komentira, a rezultat je sretan spoj narudžbe i interpretacije

Poletova fotografija , Nova novinska fotografija , Poletova škola fotografije , Nova life-fotografija pojmovi su koji se primjenjuju kao zajednicki nazivnik za fotografije razlicitih autora u zagrebackom omladinskom tjedniku »Polet« u razdoblju od jeseni 1978. do ljeta 1981, to jest od broja 70 do broja 162. Andrija Zelmanovic, Siniša Knaflec, Dražen Kalenic, Mio Vesovic, Danilo Ducak, Ivan Posavec, Goran Pavelic Pipo, Jasmin Krpan, Fedor Vucemilovic i Šime Strikoman autori su za koje se najcešce vezuje sintagma Poletovi fotografi . U jesen 1978. formirana je nova redakcija »Poleta«, ciju jezgru cine Denis Kuljiš, Ninoslav Pavic i Zoran Franicevic. Oni ce radikalno promijeniti dotadašnju koncepciju lista želeci uistinu biti novina za mlade, velika novina koja ce se citati i prodavati. »Polet« ce se baviti radnim i životnim prostorom mladih, i to onih obicnih srednjoškolaca i studenata, njihovim problemima, spolnošcu, izgledom — imageom i ponašanjem, alternativnom i rock kulturom. Graficki urednik, urednik fotografije i tvorac vizualnog identiteta lista postaje Goran Trbuljak, tada vec afirmiran konceptualni umjetnik, cija ce uredivacka filozofija koja fotografiju po važnosti izjednacuje s tekstom, a fotografa s autorom teksta, znaciti korjenitu promjenu na polju novinske fotografije. S »Poletom« rad za novine prestaje biti manje vrijednim i manje umjetnickim nacinom bavljenja fotografijom. Novine postaju poligonom za izražavanje ideja, stajališta, fotografske interpretacije dogadaja, promoviranje drukcijeg, osobnog izraza, a važna tehnicka novost koja ce omoguciti graficku transformaciju lista jest da se »Polet« pocinje tiskati u dvobojnoj offset tehnici.

Vremenski kontekst

Vremenski kontekst u kojem Polet izlazi veoma je bitan. Iako ce socijalizam potrajati još desetak godina, a list službeno izlazi kao glasilo Republicke konferencije Saveza socijalisticke omladine Hrvatske, uredništvo je svjesno da su mehanizmi kontrole i pritisaka sustava na izdisaju vec poprilicno tromi i da je moguce pronaci nacin i prostor za stvaranje novina koje nece biti bilten što u socrealistickoj maniri promice vladajucu ideologiju medu mladima.

Omladinski tisak u bivšoj Jugoslaviji izdavala je i financirala država, a izlaženje novina bilo je neupitno, nije ovisilo ni o prodaji, ni o citanosti. Osim toga, izdavac nije provjeravao da li se materijal, na primjer prilicno skupi filmovi u grafickoj pripremi, troši racionalno, pa su mogucnosti eksperimentiranja, posebice što se tice dimenzija fotografija, te njihova sadržaja, bile velike, što je za fotografiju bilo vrlo poticajno. Kraj sedamdesetih i pocetak osamdesetih godina 20. stoljeca još je doba povoljnih materijalnih i kulturnih prilika u zemlji: fotoaparati, kvalitetni filmovi i fotopapir, casopisi, knjige i gramofonske ploce mogu se nabaviti bez vecih problema i izdataka. Putovanja u inozemstvo u shopping ili na koncerte nisu rijetka, a istodobno k nama dolaze poznati rock glazbenici i bendovi.

Za klimu i duh vremena iznimno su važni punk i novi val — u glazbi i u nacinu ponašanja. Mediji koji su pratili novi val bili su fotografija, video i televizija. S novim se valom u nas prvi put pokrece prava rock-industrija: izdaju se brojne ploce, održavaju koncerti, a u Hrvatskoj se razvija specifican glazbeni idiom. Središnje mjesto u novovalnoj glazbi i u fotografiji zauzima tema grada. Nastaje izrazito urbani izraz, izraz života i stila urbane mladeži, razvija se svojevrsna mitologija grada. U ovom slucaju to je Zagreb, a njegova mitologija stvara se oko popularnih kafica Blata, Zvecke i Kavkaza te diskoteka Saloon i Big Ben, uz koje su vezane »Poletove« medijske manipulacije. Središnji likovi poznate su javne i medijske licnosti, zgodne djevojke, ali i subkulturne grupe: hašomani, šminkeri i punkeri. Poletovi fotografi i sami su dio scene koju fotografiraju, a s vremenom su postali i njezine svojevrsne zvijezde. I onda kada snimaju na selu »Poletovi« ce fotografi iskazivati gradski senzibilitet i pomalo ce sa cudenjem gradske djece snimati domace životinje i seljake.

Likovni izraz vremena

Od svih likovnih disciplina upravo je fotografija stvorila najkarakteristicniji likovni izraz tog vremena — odražavala je duh vremena i ujedno je sudjelovala u njegovu stvaranju. »Poletova« fotografija likovna je inacica novoga vala u Hrvatskoj. Ona je novovalna po svojoj agresivnosti, nacinu kadriranja, ikonografiji, duhu, prividnom kaosu. Punk i novi val u glazbi i u estetici donose radikalno drukcija rješenja jer priznaju vrijednosti po izboru pojedinca ili grupe, pa makar bilo posrijedi i ružno. U »Poletu« je stvorena nova fotografska estetika, naglašeno realisticna, u kojoj rubne teme iz svakodnevice imaju jednaki tretman kao politicke teme i poznate licnosti. Fotograf jezikom fotografije prica svoju pricu o dogadaju, mjestu ili osobi koju snima, izražava vlastito stajalište. On neki dogadaj ne samo dokumentira nego i komentira, a rezultat je sretan spoj narudžbe i interpretacije. Predstavljajuci neke od fotografa koji su radili za »Polet«, na 14. salonu mladih 1982. godine, Goran Trbuljak napisao je da su »njihove fotografije nacinjene brzim, strogim okom ciji su komentari u rasponu od duhovite opservacije, lagane ironije do sarkazma i stroge kritike«.

Fotografi su neprestano bili u pogonu i iz tjedna u tjedan dokazivali su se na razlicitim zadacima, a vrlo je važna bila i brza povratna informacija, što je sve stvaralo atmosferu žive komunikacije s citateljima. Vecina »Poletovih« fotografija napravljena je jednostavnom opremom: kamerom leica -formata, flešom i vrlo cesto širokokutnim objektivima — opremom koja najbolje može udovoljiti zahtjevima za brzom reakcijom. Takvi objektivi dovode do iskrivljenja na rubovima fotografije, a u kombinaciji s donjim ili s gornjim rakursom dobiva se dojam obrušavanja prostora. Širokokutni objektiv uvodi prostor slike u prostor promatraca, a ujedno je i jedno od sredstava za izražavanje subjektivnoga stava. »Poletov« fotograf služi se odredenom dozom agresije. Objekti snimanja svjesni su njegove nazocnosti, pa se fleš upotrebljava cesto i bez problema. On omogucuje brzo reagiranje i u prilikama kada su svjetlosni uvjeti nepovoljni, nocu, te daje strukturi slike napetost, jako i dobro osvijetljen glavni lik naspram tamne pozadine. Crni rub, važan konstitutivni element svake fotografije objavljene u »Poletu«, znak je (i dokaz) da je rijec o punom kadru. To znaci da fotograf kadrira fotografiju u trenutku snimanja i poslije ne mijenja njezin izrez. Graficki urednik poštuje taj puni izrez, on cak ustrajava na njemu.

Procvat reportažne fotografije

Naslovnica »Poleta« rezervirana je za fotografiju, najcešce, ali ne i iskljucivo, samo jednu. Treca stranica, koja je u tzv. ozbiljnim novinama posvecena aktualnim, vecinom politickim sadržajima, u »Poletu« je takoder namijenjena fotografiji popracenoj kracim tekstom o temi koja je protekloga tjedna bila u središtu pozornosti. Motiv fotografije ovdje je, kao i u citavom listu, gotovo uvijek vezan za tekst, što kasnijih godina u omladinskom tisku nece uvijek biti slucaj. Cesto samo jedna fotografija zauzima citavu stranicu, ponekad i dvije. Broj stranica »Poleta« nakon odredenog vremena smanjio se na 24, ali fotografije i dalje cine otprilike trecinu lista. Stalne su rubrike u »Poletu« reportaža , portret , intervju , problemi , tema broja , rock-rubrika, kojoj se u listu posvecuje velika pozornost, te kultura , koja interes proširuje i na neke marginalne pojave. Odluka uredništva da uza sve tekstove uz koje ide ilustracija to bude originalna fotografija što ju je za tu priliku napravio »Poletov« fotograf rezultirala je procvatom reportažne i osobito rock-fotografije. Znacenje koje se pridaje rock-rubrici (reportaže, prikazi, kritike, intervjui) odrazilo se na veliku zastupljenost rock-fotografije na »Poletovim« stranicama. Tu se pojavljuju fotografije snimljene na koncertima koje prikazuju izvodace i publiku, snimke glazbenika napravljene iza scene ili u druženju s njima prilikom vodenja intervjua te režirane snimke rock-pjevaca i grupa u kojima se nastoji predociti njihov image .

Portreti se najcešce snimaju u ambijentu u kojemu osobe o kojima se piše žive i rade, tako da predmeti oko njih i okolina govore o njima. »Poletovi« fotografi širokokutnim se objektivima koriste i za snimanje portreta. Lik može biti smješten i na samom rubu kadra, što je cest slucaj u Vesovicevim fotografijama, a on ponekad osobi reže dio glave ili gotovo citavo tijelo. Naglasak je cesto na licima i gestama govornika koje fotograf lovi dok pricaju, tako da s pomocu fotografija možemo pratiti tijek razgovora, ponašanje sugovornika, njihovo psihološko stanje. Danilo Ducak i Siniša Knaflec, osobito, rade portrete u studiju, ispred neutralne pozadine, uz umjetnu rasvjetu, ali bez ikakvih tehnickih trikova. U tim studijskim portretima ocište fotografa otprilike je u visini ociju modela, a objektiv kojim se služi onaj je normalne žarišne duljine. Siniša Knaflec, za razliku od ostalih, nikad nije išao u reporterske zadatke. Njegove studijske fotografije prepoznatljive su po jednostavnoj i uravnoteženoj kompoziciji, blagu, ravnomjernu osvjetljenju, likovima koji poziraju, cesto u frontalnom stavu, na neutralnoj pozadini.

»Poletova« filozofija

Dio Poletove filozofije , a veliko osvježenje u našem tisku, cine fotografije anonimnih mladica i djevojaka koji se mogu susresti na mjestima okupljanja mladih ili na koncertima. Nastalo je tako mnoštvo fotografija koje prenose živost što je vladala u javnom životu Zagreba. Goran Pavelic Pipo jedan je od »Poletovih« novinara koji se bavio i fotografijom, a njegova omiljena tema upravo su ljudi i situacije na ulici, osobito curice, koje prikazuje kao ukras prirode , kako to kaže pjesma Buldožera iz tog vremena. Andrija Zelmanovic fotograf je koji se okušao u gotovo svim temama: reportažama, portretima, rock-fotografiji. Svi »Poletovi« fotografi snimali su rock-teme, a Kalenic se formirao i afirmirao upravo na tom polju. Zelmanovica je najviše zanimalo snimanje iza bine. Knaflec i rock-teme prilagoduje svom izrazu — radi grupne i pojedinacne portrete glazbenika na kojima oni poziraju samo za fotografa, a izvan konteksta koncerta. Ivan Posavec kroz tematski raznorodne fotografije provlaci potpuno artikulirani nacin gledanja i mišljenja koji u sebi sadrži anegdotu, neposrednost, ispravnost i odredenu težnju naturalizmu.

Imena koja se javljaju u »Poletu«, kako urednika (koji i nakon »Poleta« rade kao istaknuti novinari i urednici, pa konacno, ali ne i najmanje važno, kao vlasnici novinskih kuca) tako i novinara te osobito fotografa (jer o njima je ovdje rijec), pokazuju da nije rijec o zanimljivoj i prolaznoj pojavi, koje se, na pragu krize srednjih godina, s nostalgijom prisjecamo u revivalu interesa potaknutog filmom i knjigom Igora Mirkovica. Vecina nekadašnjih »Poletovih« fotografa i danas djeluje, a neki od njih, cija se djela nalaze i u muzejskim zbirkama, cine sam vrh hrvatske suvremene fotografije. »Poletova« fotografija i danas se manifestira kao osmišljen projekt sa snažnim pecatom vremena u kojemu je nastala, ali s takvom medijskom inovativnošcu i stilskom znacajkama koje je cine nezaobilaznim segmentom hrvatske povijesti fotografije.
Markita Franulic

Šime Strikoman izlaže fotografije i stranice novina. Izložio je problem koji ga zanim a kao fotografa-novinara, urednika fotografije u Polet-u, suradnika studentskog lista, ali i problem koji je suštinski za svako bavljenje fotografijom. Polet i Studentski list daju fotografiji znacaj prostor. Foptografija je ravnopravna s tekstom. Zbog toga fotograf mora jasno definirati svoj odnos prema fotografiji, a narocito svoj stav o fotografiji u novinama.

Sa jedne strane je tzv. umjetnicka fotografija, ona se još uvijek mota u rasponu tema od lice stranice do prvljave djece i ostalih bizarnosti koje bi vec same po sebi valjda trebale biti „umjetnost“ . Sa druge strane novinarska, reporterska fotografija koju možemo vidjeti u dnevnim novinama. Takva fotografija obicno je zadovoljna vec samim tim što je s lica mjesta. Takva fotografija ima privid „dokumenta“ ali bez teksta „ispod“ ostaje i bez svake dokumentarnosti.

Ovom izložbom Strikoman pokazuje svoje traženje u novinskoj fotografiji koja bi istovremeno trebala imati i kvalitetu dokumenta (koju je fotografija u dnevnom tisku dovela do apsurda) i odredenu vizuelnu kulturu (koju su fotografi „umjetnici“ doveli do apsurda).

Iako pisci tekstova još uvijek misle da je fotografija samo ilustrativni materijal za napisane stavove, situacija je vec odavno drukcija. Fotografija u novinama kao što su Polet i Studentski list, zahtjeva od fotografa da misli, da isto tako ima stav i o onome što fotografira. Originalcne fotografije, stranice novina, s tim istim fotografijama podsjecaju nas na cijeli postupak koji fotografija mora proci. Fotograf tog postupka mora biti svjestan još dok snima, ali i prije dok odabire pogledom po okolini. Prolazeci kroz ruke grafickog urednika fotografija se poveca, smanji, izrezuje. U štampi izgubi kontrast, otisne se u tisucama primjeraka, fotografija je tretirana ponekad i u suprotnosti s njenom namjerom.

Promjena formata je najbitnija promjena. Povecanjem fotografija dobiva drugi smisao, drugo znacenje. Povecanje može lako razotkriti nedostatke, narocito kompozicijske. Smanjivanjem se dobiva upravo obrnuto. Fotografija može sakriti loše strane, fotograf koji radi za novine toga mora biti svjestan. Mora biti svjestan novina i svih specificnosti tog medija. U tom se ustvari razlikuju fotografi-novinari od fotografa. Svjesni dodira dvaju medija oni grade osobni stav, svoju fotografiju.

Ako pratite Polet i Studenstki list prisjetit ce te se fotografija koje ste vec vidjeli. Sada ih pogledajte drukcije, izvadene iz konteksta novina da bi Vam prezentirale neke probleme fotografije, novina, problema kojima se svakodnevno bavi Šime Strikoman.

Željko Šatović

Fotograf koji ima namjeru biti fotoreporter dugo se mora kaliti da bi postigao brzinu reagiranja i snimanju pravom trenutku. Naravno, vec otprije mora imati sposobnost uocavanja pravog kadra na pravom mjestu.
Tek nakon nekog blatnog seoskog puta, obliaska tvornicke hale, prisustvovanja rock koncertu i suocavanja s gomilom opasnosti i problema, takav fotograf moci ce ustvrditi da je postao fotoreporter.

Tada mu nece biti najvažnije pohvaliti se svojim novim fotoaparatom ili nekom drugom skupom sitnicom.

Pohvalit ce se svojom novinarskom reportažom. Cesto sam imao priliku i kao novinar suradujem s mnogim fotoreporterima. S nekima sam volio više raditi. Najpresudnija je bila uigranost s kolegom s kojim sam radio tako osjetljiv posao. Prethodni redakcijski dogovor oko nekog zadatka obcino je znacio mukotrpno suocavanje s preprekama, od prevoza do brige gdje ce se prespavati.

Uz sve poteškoce nikad se nije smjelo zaboraviti neki detalj, od presudne važnosti, koji bi poslije bio nenadoknadiv. Cesto sam se cudio fotoreporteru i njegovoj preciznosti pri odabiranju nekog snimka, koji bi meni sigurno promakao. Medusobno smo se i upozoravali na neku pojedinost koja bi promakla njegovoj ili mojoj pažnji. Tako se samo potvrdivala zajedništvo i uigranost u savladavanju još jednog zadatka. Možda su ipak najljepši trenutci kad se pronade malo vremena na neku kavu ili sendvic s nogu, cekajuci tko zna koji vlak ili autobus.
Povratak obicno nije znacio odmor, nego daljni rad na temi. I do zore, ako je potrebno.
Predaja materijala u redakciji veliko je olakšanje, a pojava reportaže u novinama priznanje je za ucinjeni posao. Sklad fotografije i teksta najbolje ce ocijeniti svaki citalac kojem je ta reportaža i napravljena.

Jure Ilic