Vodički Žudiji
Uskrsna događanja u kršćanstvu
Iskonska čovjekova potreba za dramatikom, igrom i kazalištem, našla je svoje mjesto u svim religijama, pa tako i u kršćanstvu. Kada je liturgija postala uniformirana i kodificirana, počele su se stvarati nove "igre" u crkvi, neposredno prije ili poslije liturgije, uz pomoć kojih su se ljudima tumačili osnovni pojmovi kršćanskog nauka i moralnih zasada ili su se pak ti pojmovi produbljivali. Svoj procvat liturgijska drama doživljava posebno u XII. I XIII. stoljeću, a odvijala se u glavnom brodu crkve. U srednjem vijeku postojala su crkvena prikazanja, srednjovjekovni teatar, koji je uživo scenski razrađivao pojedine važnije teme i cikluse, kao što su muka i uskrsnuće Kristovo, a nazivali su se pasioni (lat. passio "patnja, trpljenje, muka").
Tko su Žudiji?
Žudiji su mladići odjeveni u uniforme rimskih vojnika koji u Svetom Trodnevlju čuvaju Kristov grob, po uzoru na rimske vojnike koje spominje Matejevo evanđelje (Mt 27, 62-66; Mt 28, 1-4), postavljen za tu prigodu u crkvi. Riječ žudija je grčko-romanskog podrijetla i znači "Židov". U nekim župama čuvari su odjeveni u narodnu nošnju , a ponegdje u mornarske odore. Vrlo je vjerojatno da je običaj čuvanja Božjeg groba u naše krajeve stigao iz Italije. S vremenom, svaka je župa iznjedrila svoje običaje tako da se danas ti običaji međusobno razlikuju po svojim specifičnostima. Svima je zajedničko da u trenutku kad zvona na Veliku subotu zazvone obznanjujući uskrsnuće stražari koji su do tada čuvali grob od straha padnu na zemlju i pobjegnu. Lokalna tradicija pojačava slikovitost liturgije vezane uz obilježavanje Kristove muke i uskrsnuća te iz religijske i etnografske domene prelazi u turističku atrakciju. Statiranje rimskih vojnika prerasta u cjelovitu predstavu u kojoj su podijeljene uloge i razrađena naturalistička scenska i kostimografska rješenja.
Povijest Vodičkih Žudija
Služba Žudija je duboko ukorijenjena u župi Vodice, a vjerojatno traje već jedno stoljeće. Prvi pisani spomen datira iz 1912. godine. Prva uniforma bila je vrlo jednostavna, a tijekom godina se usavršavala da bi bila što sličnija rimskoj uniformi onoga vremena. Božji grob je također mijenjao svoj izgled i mjesto postavljanja. Samo oni koji su bili sudionici čuvanja Božjeg groba mogu posvjedočiti koliko je ovaj običaj zahvatio duše Vodičana, a posebno Žudija. Po pričanju starijih, između dva svjetska rata, pa i poslije, nije bilo ulice u Vodicama u kojoj se djeca nisu "igrala Žudija". U danima bivše komunističke vladavine ovaj je običaj, među ostalim, bio za vjernike Vodica znak otpora i raspoznavanja. Naime, tadašnje mjesne vlasti poduzimale su razne mjere da bi ga iskorijenile, ali bezuspješno. Tradicija se nastavlja i danas.
Uloga Žudija u tradiciji vodičkih uskrsnih događanja
U sastavu Žudijske družbe su slijedeća lica: Buzdobaj, Sulica, Zastavonoša, 10 vojnika, Isus, Juda, Šimun Cirenac. Službu Žudija može vršiti kršćanski vjernik u dobi od trinaeste do trideset i treće godine života. Oni od trinaeste do šesnaeste godine vrše službu stražara, a oni od sedamnaeste do trideset i treće godine starosti mogu biti i u sklopu šestnaestorice. Službu Žudija mogu vršiti i dječaci od osam do dvanaest godina ako visinom nisu niži od jednog i pol buzdovana.
Vođa žudija naziva se buzdobaj (lokalni nazivza buzdovan) Ime je dobio po oružju koje nosi, i koje mu služi za izdavanje komandi ostalim čuvarima. Lik sulice je specifičan posebno za Vodičke žudije. Prema Bibliji, to je bio vojnik koji je kopljem (sulicom) probio Isusov bok dok je već bio izdahnuo na križu i iz boka je potekla krv i voda. On nosi na ramenu koplje koje je nešto veće u odnosu na ostala, a vrh je obojan crvenom bojom koja simbolizira krv.
Na Veliki četvrtak dvanaest članova družbe odjevenih u narodnu nošnju sudjeluje u obredu pranja nogu na misi Večere Gospodnje, a nakon toga ulaze u crkvu u žudijskoj uniformi i zauzimaju svoje mjesto na Božjem grobu. Na Veliki petak nastavlja se čuvanje Božjeg groba od sedam sati izjutra. Grob čuvaju po dvojica vojnika. Smjena dolazi svakih dvadeset minuta.
Navečer Žudiji sudjeluju u procesiji Velikoga petka kroz mjesto prateći Isusa koji nosi teški križ. Pri kraju procesije Juda pred svima baca izdajnički novac. Vrhunac ove službe događa se na Veliku subotu kada pred punom crkvom vjernika na svečani «Slava Bogu na visini», Žudiji padaju i bježe, a dvojica anđela ulaze u otvoreni grob najavljujući Kristovo uskrsnuće.
Tijekom godine žudiji sudjeluju u procesijama na blagdan Našašća svetog križa i blagdan Tjelova, a osim u Vodicama sudjeluju i u procesijama ostalih mjesta i gradova. Vodički žudiji su također i organizatori «Vodičkog festivala žudija» na kojoj učestvuju žudiji iz ostalih župa koje njeguju ovu pobožnu tradiciju. Koliko je ovaj običaj popularan među svim naraštajima Vodičana govori i činjenica da su djeca iz vrtića uz pomoć roditelja i voditelja organizirala svoje žudije, te sada ravnopravno sa "velikim žudijima" sudjeluju u procesiji za dan župe.
Vodički žudiji postaju prepoznatljiv dio turističke ponude ovog kraja te svojevrstan brand o kojem se već priča i izvan lokalnih granica, a svoju kulminaciju doživljavaju snimanjem dokumentarnog filma o uskrsnim običajima u Vodicama u produkciji Hrvatske radio televizije.
Žudiji svojim životom i primjerom svjedoče svoju vjeru u Isusa Krista i stoga je opravdano i nadalje čuvati ovu pobožnu tradiciju i produbljivati njezino duhovno bogatstvo.